Vremeplov

Nuntius je tradicijski obrt iz Dubrovnika i postoji nešto više od deset godina. Primarna mu je djelatnost proizvodnja i plasman biljnih proizvoda na prirodnoj osnovi i ručnoj obradi, bez dodataka umjetnih, industrijskih ili kemijskih supstanci.

Obzirom da o obrtu najbolje govore sami proizvodi i obzirom da ste ušli u izbornik O Nama, ono što slijedi je isključivo o nama, u nama i oko nas.

Naziv nuntius je latinski izraz za glasnika, izaslanika, prenositelja informacija ili vijesti, medij. Pojam podsjeća na riječ nuncio, no za razliku od njega mi ne prenosimo poruke iz Vatikana, već iz prirode. Iz dosljednosti prema nazivu odlučili smo se, ne samo za prijenos informacija O nama, već i o našoj okolini koju je prošlost iznjedrila, a budućnost će je tek oblikovati.
Zato Vas pozivamo da u ovom imaginarnom trenutku između, zaplovite prostorom i vremenom u oba smjera.

Osovina

Axis Mundi (Os Svijeta) kao iskonsko ishodište ljudskih uvjerenja i filozofije predstavlja centar svijeta. Neovisno u kojoj je kulturi i civilizaciji prisutan, on je simbol povezanosti Neba i Zemlje, viših i nižih sfera, mikro i makro razina... Često vizualiziran kao stablo; krošnjom, deblom i korjenom skriven je u kabalističkom drvu života, biblijskom stablu spoznaje, paganskim obožavanjima šumskih bogova, dok se u prenesim značenjima odražava u totemima, crkvenim tornjevima, minaretima, korporacijskim neboderima... Može ga se prepoznati u izreci ''u zdravom tijelu zdrav duh'' ili u hermetičkom zakonu ''kako je gore tako je dole''.

Međutim, mi ćemo se usredotočiti na manifestaciju Axis Mundi u jednom štapu. Štapu, oko kojeg je omotana zmija, a čiji je vlasnik Asklepije, praotac medicine. I ne samo na to, nego i na činjenicu da je stablo Osi Svijeta najčešće prikazano kao hrast.

Kult

Asklepije, grčki bog liječništva, sin boga Apolona i nimfe Koronide, rođen u Epidaurusu prvotnim carskim rezom, imao je egipatsku inačicu u imenu Imothep, ali i rimsku Eskulap. Osim što je prema mitologiji prakticirao medicinu kojom ga je podučio kentaur Hiron, uz pomoć meduzine krvi koju mu je dala božica Atena, Asklepije je mogao oživljavati mrtve. Zbog narušavanja ravnoteže između svijeta živih i mrtvih Zeus ga je kaznio i usmrtio gromom. Tu bi se moglo primjetiti kako bi Mary Shelley bila preciznija da je za podnaslov svog kultnog romana, umjesto Prometeja odabrala; Frankenstein, ili moderni Asklepije.

Asklepijeve kćeri i sinovi, prema mitu nastavljaju očevim putem, a najistaknutije među njima su Panakeja (božica ozdravljenja) i Higeja (božica duševnog i tjelesnog zdravlja, higijene) Njih dvije i Asklepije su ujedno glavni predmet originalne hipokratove zakletve, dok je Asklepijev ili Eskulapov štap omotan zmijom, čije presvlačenje kože simbolizira regeneraciju i pomlađivanje, ostao do današnjeg dana službeni znak svjetske medicine - Axis Mundi dualnosti zdravlja i bolesti, života i smrti.
Još u šestom stoljeću prije Krista, Asklepijevo nasljeđe manifestiralo se utemeljenjem Asklepiona, svetišta u rodnom mu Epidaurusu koje je postalo najveće liječilište antičkog svijeta. Stoljetna tradicija korištenja ljekovitog bilja i medicinskih disciplina preko štovanja božanstva liječništva preraslo je u kult koji se širi sve do Južnog Jadrana, odnosno Ilirije. Drevni Grci iz Epidaurusa osnovali su koloniju na mjestu današnjeg Cavtata i nazvali je po matičnom gradu.

Novi Epidaurus, Asklepijev kult i liječilište u trećem stoljeću prije Krista dolaze pod upravu novog svjetskog poretka, Rima. Kao rezultat, Epidaurus postaje Epidaurum, Asklepije Eskulap, a liječilišta krvava gladijatorska borilišta. Romanizirani Epidaurum opstao je sve do početka sedmog stoljeća, kada stanovnici bježe na sjever, na prostor današnjeg Grada Dubrovnika. A bježe pred Avarima i plemenima čiji su Axis Mundi i božanstva čvrsto utkani u stablo hrasta, pred Slavenima.

Trojstvo

O Slavenima i njihovim plemenima povijest ne otkriva previše, a i ono što otkriva često je diskutabilno i oprečno, pa i po pitanju božanske hijerarhije. U konkurenciji Roda (boga rađanja i kreacije) i Svaroga (boga vatre), Svarogov sin Perun (bog nebeskih gromova) zauzima posebno mjesto, svakako zato što mu je prebivalište u krošnji svetog stabla hrasta. U korijenu pak obitava njegov ljuti oponent Veles (bog podzemlja).
Za dualnost neba i podzemlja, kao i zaokruženje debla slavenskog Axis Mundi, ulogu preuzima Mokoš (božica plodnost), koja kao Perunova žena pola godine provodi sa njim, a drugo pola sa njegovim rivalom Velesom. Mokošica kraj Dubrovnika je prema toj majci prirodi, zaštitnici žena i ženskih rukotvorina i dobila ime.
Slavenska plemena nastanila su se na obali i na padinama Srđa, na prostoru koji je bio prekriven šumom hrasta lužnjaka ili duba. Naravno, vremenom je naselje prozvano Dubravom.
I tako su se na jednom mjestu pomješala tri nasljeđa; slavensko paganstvo, rimska kultura i grčko nasljeđe kulta Asklepija / Eskulapa. Blaga mediteranska klima, more, šarolik svijet ljekovitog i začinskog bilja zajedno čine i više nego dovoljnu predispoziciju za nastanak jednog posebnog Grada.

Hrastograd

Rana povijest Dubrave, Raguse ili Dubrovnika i danas je kontroverzna i neotkrivena. Srećom, ona nije cilj ovog putovanja, pa ćemo je sa zadovoljstvom preskočiti. Ako se još sjećate, u izborniku ste O Nama.
Dakle, rimski imperij odumire i ustupa mjesto novom svjetskom poretku, Eskulapov kult postaje znanstvena disciplina i društveni status, dok obilježja i moći drevnog Peruna sada nose sv. Ilija Gromovnik, sv. Mihajlo i sv. Juraj. Vremenom su nestale i dubove šume, a hrast je danas u Dubrovniku živ jedino u stihovima Lijepe naše i u skupom namještaju.

Ipak, nematerijalna baština je sačuvana i stalno se nanovo oživljava i nadograđuje, najviše zahvaljujući maloj ali snažnoj Dubrovačkoj Republici. U njenom okrilju utemeljena je jedna od najstarijih ljekarni u Europi još 1317. godine. Unutar franjevačkog samostana Male Braće sačuvani su brojni recepti i knjige iz područja medicine i farmakologije.

Tradicija skupljanja i pripreme ljekovitih trava, narodne medicine i znanstvenih spoznaja još uvijek je sastavni djelić spirale koja povezuje gornje i donje razine našeg Axis Mudi, naših stremljenja usklađenosti duha i tijela sa društvom u kojem živimo, kosmo-etici.
Dokaz dubrovačkog spomena (ali i sklonosti falsificiranju povjesti) na štovanje praoca medicine Eskulapa može se iščitati sa latinskog natpisa na Kneževu dvoru iz petnaestog stoljeća:

“Ovo je božanski dar oca Apolona koji je jedini otkrio liječničko umijeće, pet stoljeća zakopano, i koji je učio koja trava vrijedi kao lijek. Ovo je Eskulap iz kamena isklesan, naša slava, rođen u Dubrovniku. Njega naši mudri pređi htjedoše uvrstiti među bogove jer su znali da on nadvisuje svaku ljudsku hvalu i da gotovo nitko nije svijetu više koristio od njega.”

Do natpisa isklesan je kapitel koji predstavlja Eskulapa u svome alkemičarskom laboratoriju, a seljak kojemu sluga pokazuje put,u zamjenu za pripravke donosi mu darove prirode, među kojima i kokoš, uobičajeni liječnikov honorar. Ono što zaokružuje priču o Hrastogradu je upravo taj čin robne razmjene, koji je ugraviran u kamenu kao spomen, a ipak još živi.
Dati seljaku na pjaci kremu, melem ili ulje i za to dobiti domaće rikule, sira, limuna ili balančane je neprocjenivo, kao iskustvo, kao tradicija i kao potvrda kvalitete nečega što si napravio svojim znanjem i rukama..
I to je priča O nama.

Lovačke priče

Sve ispričano nam je inspiracija za ovo čime se bavimo i što proizvodimo.
I danas, da bi se prehranili i opstali moramo ići u lov. Lovišta su trgovački centri, butige, trafike... Oružje je novac, a da bi napravili oružje sami, ne čekajući da ti ga netko drugi dozira, nije dovoljno imati želje, ideje i volje. Nije dovoljno biti u kondiciji, biti proaktivan, imati stav... Nije ni dovoljno znati osmisliti, izraditi, dizajnirati, oglasiti i prodati proizvode... Nije dovoljno znati jezike, biti komunikativan, informatički pismen, ljubazan.. niti biti otporan na bure, kiše i Sunce. Nedovoljno je i odoljevati ljudskim taštinama, zluradosti, sebičnosti...